Vrh Snježnik
Prije nego krenem – mi nismo stručnjaci, samo volimo planinarenje i imamo puno kilometara u nogama... Tako da sve što pišemo o stazama i terenu shvatite kao dojmove s terena, a ne savjete službenog planinarskog vodiča (ne želimo vas na duši 😁 ).
Na Platku nas je dočekao prizor koji je nekako savršeno pristajao uz ovakav dan – ovce posvuda. Phoebe ih je uredno registrirala, pogledala i zaključila da nema razloga za dramu, pa smo mirno krenuli prema Snježniku. Dan je bio lijep, oko 17°C, sunčano i baš ona temperatura za planinarenje – iako nas je na vrhu dočekala sasvim druga priča, jer je vjetar dobro zapuhao i sve je djelovalo puno hladnije.
Krenuli smo s velikog parkinga na Platku i odlučili napraviti kružnu turu: gore preko grebena, natrag kroz Grlo. Od parkinga do vrha i natrag, s pauzama, trebalo nam je oko 3 sata i 20 minuta.
Aron i njegova nosiljka
Aron dio staze već hoda sam, što nam je super, ali nosiljku i dalje voli, što je nama čak i bolje. Mi volimo hodati i ne želimo da se svaki izlet pretvori u dva kilometra na sat uz čekanje i nagovaranje da se prijeđe još pet metara, pa ga pustimo da malo hoda, istražuje i penje se, a kad nama dosadi njegovo tempo, ide u nosiljku. Najbolje je što se sam popne kad poželi, a kad odlučimo da je vrijeme za hodanje, sam izađe – idealna kombinacija, on ima slobodu, a mi ipak stignemo stvarno prehodati turu.
I da budemo iskreni, pravi ključ uspjeha ovakvog izleta je tata koji može nositi 16 kila prvo razigranog, pa onda uspavanog djeteta preko grebena i stijena, i dovoljno snackova u ruksaku da svi ostanu veseli – i dijete, i roditelji, i pas.
Preko grebena je zabavnije
Kod Rimskih vrata bira se između puta kroz Grlo i varijante preko grebena – mi smo za uspon odabrali greben, i meni je to definitivno zanimljivija varijanta. Čim izađeš iz šume, teren postaje kamenitiji i otvoreniji, ima malo penjanja, traženja gdje staviti nogu, na nekim mjestima treba i ruke, ništa ekstremno, ali sigurno nije obična šumska staza. S djetetom u nosiljci sve to dobije novu dimenziju, jer ono što bi inače bilo "ajde preko ove stijene" sad postaje pažljivije biranje gdje ćeš stati i kako će nosiljka proći za tobom.
Ako ste navikli na planinarenje, greben je puno zanimljiviji, ali i zahtjevniji. Ako niste sigurni na takvom terenu, pogotovo s djetetom u nosiljci, slobodno birajte Grlo u oba smjera – i ta varijanta ima lijepi uspon, samo je teren jednostavniji.
Mala napomena oko oznaka
Cijela ruta je jako dobro označena i nismo imali problema s praćenjem markacija, jedino nam je na jednom raskrižju falio putokaz – tamo gdje je označen vrh Tešnja, za Snježnik se ide ravno. Ja sam se ondje malo vrtjela pokušavajući skužiti kamo dalje, pa ako dođete na isto mjesto i počnete sumnjati jeste li nešto promašili – samo ravno.
A ako vodite psa
Za greben pas mora biti siguran na kamenitom terenu i znati skakati, jer na nekoliko mjesta treba preskočiti ili se popeti preko stijene, što nije teren za svakog psa. Phoebe je stijene riješila bez problema, ali ako imate starijeg psa ili psa koji nije naviknut na takav teren, bolje birati Grlo u oba smjera – nema potrebe dokazivati da baš mora ići preko grebena.
Snježnik i pogled na Risnjak
Kad smo izašli na vrh, sve se otvorilo – Risnjak je bio potpuno čist i lijepo se vidio, baš jedan od onih dana kad se isplati popeti. Pogled nas je podsjetio na turu Platak–Risnjak koju smo prošli davno, kad je Aron još bio u trbuhu i kad nismo puno razmišljali o tome kako će izgledati naše buduće ture. Sad smo opet tu, isti kraj, iste planine, samo je ovaj put Aron na tatinim leđima. Malo smo se zadržali na vrhu, ali vjetar nas nije baš mazio pa smo krenuli natrag.
Kroz Grlo prema Platku
Za povratak smo odabrali Grlo i tako zaokružili turu. Aron je putem prema dolje odspavao u nosiljci, pa sam se ponadala da bi naš poludnevni izlet mogao prerasti u cjelodnevni – zašto bismo odmah išli doma, kad se možemo vratiti na Platak, sjesti u dom, nešto pojesti i odmoriti. Samo što smo bili tamo radnim danom, a u jesen Veliki dom radi vikendom, pa smo ostali bez te opcije. Svratili smo i do Malog doma, ali ni ondje nije bilo ništa za mene.
Svaki put kad dođem na Snježnik pomalo me rastuži pogled na porušeni dom gore – šteta je vidjeti ga takvog, a pomisao da bi se jednog dana mogao obnoviti brzo se sudari s pitanjem ima li uopće dovoljno interesa kad ni postojeći domovi ne rade cijelo vrijeme. A Snježnik stvarno ima što ponuditi.
Napravili smo plan B – Kukuljanovo i Pizzeria Krug. I baš je bilo fino, uz veliki plus - Phoebe je smjela unutra. Baš lijepo.
I onda shvatiš da je poludnevni izlet tek početak
Dan smo nastavili kod kuće, u dvorištu, i tu dolazi jedan od posebnih čari roditeljstva. Prije djeteta bismo se poslije ovakvog izleta vratili doma, otuširali, legli na kauč i skrolali dok ne zaspimo. Danas – dođemo s planine, pojedemo pizzu, izađemo u dvorište, i onda igra, pa još nešto treba napraviti, još nešto vidjeti, još malo akcije. I neka.
Snježnik s Platka – naše iskustvo
Polazište: veliki parking na Platku
Vrh: Snježnik, 1505 m
Naša ruta: Platak → Rimska vrata → greben → Snježnik → Grlo → Platak
Naše vrijeme: 3 h 20 min, s pauzama
Vrijeme: oko 17°C, vjetrovito na vrhu
Dijete: dio puta hodalo, dio u nosiljci
Pas: greben je za pse sigurne na stijenama, koji mogu skakati
Oznake: uglavnom odlične; na raskrižju kod oznake za Tešnju, za Snježnik ravno
